13.11.2014.g.
Došao si šapatom žutog lista, tiho, uz korake jeseni. Neviđenim pogledom izmamio si osmijeh na bijelom licu. U očima zasjaše trenuci davno izgubljene prošlosti.
Došao si šapatom žutog lista, tiho, uz korake jeseni. Neviđenim pogledom izmamio si osmijeh na bijelom licu. U očima zasjaše trenuci davno izgubljene prošlosti.
O, ruko krvava, preko obraza rumenih mi preleti. Tamo-‘vamo, tamo-‘vamo. Dušo moja krhka, ti što teret samoće nosiš miruj i čekaj. Smrtni trenutak dolazi. Šta znači gubitak pojave moje? Da li ko zna? Ugasla zvijezda, malena ptica u mrežu zapletena.
Jos uvijek se sjecam tog carobnog trenutka. Svaki put kad ga se sjetim, nesto me strese. I suze same krenu. Jednostavno, slatki trenuci ispisani notama jesenjeg jutra, odlaze i dolaze. I nikad ne prestaju. Uspomene viore oko mene zavezane tankim nitima. Stalno se zapetljavaju oko mojih nogu i spoticu me. Ali, ta zlatna jutra i…